demo-attachment-1163-architect-colleagues-working-in-office-HMYR4KD-1

Od njih tri ne znam koju bi

S jednom očijukam neko vrijeme, čak smo se i našli ovog ljeta ali… Kasnije sam se obećavao, ali nikako naći vremena.
 
S drugom sam imao dvije burne jednodnevne epizode. Zahvalan sam joj, samo kao da nešto nedostaje.
 
Treća… eh treća… za nju su mi i platili. Odradio sam posao, nekolicina je imala prilike tome svjedočiti.
 
I tako, od ove tri, ne znam koju bi.
 
Koju bi vi odabrali?
 
Prva priča je Kralj svih pijetlova. U mislima sam još kao mladac vidio maleno pile koje proviruje iza ograde i želi, ne samo istražiti svijet izvan farme, nego i naučiti letjeti.
 
Vitez od Srca je druga priča. Osmislio je u Gradskoj knjižnici Karlovac, na inicijativu djece koja su željela čuti priču o djevojčici, vitezu i zmaju. Zapisao sam je unutar par sati na engleskom jeziku (na Novom Zelandu). Prijevod na hrvatski nije bio lagan (trebalo je proći 5-6 godina) i najvjerojatnije se ne bi niti dogodio da nije bilo Ana Lovrenčić. Hvala Ana.
 
Klik ni makac je treća priča. To je igra koja se u originalu zvala Čik-čik, igra zaleđivanja drugih osoba s nevidljivim uređajem, koju sam igrao s najdražom nećakinjom i najdražim nećakom, kasnije sinom, te pretočio u rukopis sufinanciran od strane Ministarstva kulture.
 
I tako, od njih tri, ne znam koju bi pretočio u tiskano izdanje. Da, i za napaćeni hrvatski narod planiram imati ukoričene knjige.
 
Samo, prvo mi je odabrati priču.
 
Hm, a što sa ostalim pričama: Zvjezdani Pas,, Avanture toaletnog papira, Dječak koji je volio brodove, Potok koji je prestao teći, Mačak Crnodlaki, Bestseler snova, Sretno stablo…
 
Bilo je lakše kada je bila samo trilema 😊.
demo-attachment-471-picture-of-modern-office-desk-with-devices-HC7V5G8

Dan bez mobitela

Ljudi su iracionalna bića, jer od kuda bi mi inače mogla pasti na pamet ideja jedan dan u tjednu ne koristiti mobitel, laptop i tv (kao što radim nedjeljom).
 
Uglavnom, takvim nedjeljama nikada kraja.
 
Evo, npr. ove sam pročitao knjigu, naslikao sliku, prošetao psa, uokvirio sliku, slagao drva, objesio sliku na zid, brao medvjeđi luk i započeo čitati novu knjigu. Dok sam radio pesto od medvjeđeg luka čak sam razgovarao sa sinom. Jedva sam ga i prepoznao, pa kad je prije navršio 15 godina?!
 
Zatim sam iznova preslagivao drva, skinuo sliku, zakitao rupu i prefarbao zid, pri čemu sam razbio teglicu od pesta. Otišao sam u šumu, nabrao medvjeđi luk i napravio pesto. Opet sam htio prošetati psa ali ovom se nije dalo.
Htjedoh presložiti drva, ali iza kuće je pao mrkli mrak, pa sam krenuo usisavati, ali moji su preklinjali da je kasno i neka idem spavati.
 
Ali, kako zaspati kada ne znam što se dogodilo Svijetu taj dan?
 
Možda sam propustio baš onu reklamu koja mi donosi sretniji život ili propustio neku novu seriju? Na kraju, kako ću znati što je kolega s faksa jeo za ručak, i je li najbolja prijateljica iz osnovne uspjela skupiti par lajkova više od dan prije.
 
Imam toliko toga za nadoknaditi, a nemam ideju koliko je sati, jer sat postoji jedino u digitalnom obliku. No, kako kaže ona stara poslovica: „I to će proći“, tako će, srećom, i ovoj besanoj noći bez interneta doći kraj.
 
PS Ovo je pisano na staromodan način-olovkom po papiru, u gluho doba noći dok je mjesec zalazio za drugu smreku u nizu.
 
PTSP Prepisano u civilizirani, digitalni oblik, nakon primanja cjelodnevne infuzije podataka putem wi-fi-a i web preglednika.