Školoogija

Uspješno, već treću godinu za redom, ne uspijevam napisati „Školoogiju“. Uzalud mi zapisane natuknice i različiti tekstovi, ali slova se sudaraju, rečenice ne surađuju, a smisao nikako da svrati. Nema glave ni repa.
 
Evo, čak i ovaj tekst pišem na jedvite jade. Kao da tri vreće krumpira nosim uz brdo.
No, zrno po zrno pogača, slovo po slovo istrošena kemijska.
 
Krećem.
 
Školoogija_01
Svaka čast učenicama , nastavnicima, roditeljima, koji mirno i veselo plove kroz obrazovni sustav. Ove riječi pisane su za one druge.
 
Ni kriv ni dužan, morao sam ići u školu. Kuhinjski stol gledao je točno u školu, zbog čega sam većinom jeo u boravku. Ne, u školi nisam klečao na kukuruzu ili dobivao packe šibom, ali mi je bilo muka odlaziti u nju.
 
Dok sam se meškoljio na neudobnoj stolici, zadubljen u misli, pitao sam se što sam skrivio da moram biti tamo.
 
U prvom razredu, učiteljica je bila nezadovoljna što pišem lijevom rukom. Srećom po mene, to su bili zadnji trzaji „normalizacije“ pisanja desnom rukom, te je učiteljica ubrzo odustala od nastojanja da me stavi u normalu.
 
Lako se čuditi prijašnjim zabludama, ali pitajmo se koje zablude sada prihvaćamo kao normalne. Ne samo u školstvu, već životu općenito.
 
 

Vježba nesmetanog pisanja

Vjetar, klavir, svjetiljka, most, šuma, kamen, loptica

„Vjetar, taj divni vjetar koji je danima prolazio razbarušenim vlasima kose, prestao je onoga trenutka kada se pojavio zvuk klavira. Ne znam koliko je to bilo do klavira ali ne samo što je vjetar stao, nego sam i ja posustao u svojoj jurnjavi. Svjetiljka, koju sam tražio u podrumu, ponovo mi je izašla iz vida, i nekako sam izgubio interes tražiti je. Klavir je preuzeo glavnu riječ i odveo me do mosta, onog starog, kojim vlakovi više ne prolaze, a tračnice nestaju u zelenilu.

Ogledavao sam se, čekajući trenutak prepoznavanja nepoznatog. I ugledao sam ga. Maleni kamen šiljastog vrha. Uzeo sam ga u ruku i zafitiljio, što sam jače mogao, u zrak. Kamen se u zraku pretvori u lopticu. Fijuk prerasta u tišinu. Klavir utihne. Nestane most. Nestane loptica. Ostane samo svjetiljka u mraku.“

Nasumice odaberi nekoliko riječi – odaberi ih slučajnim odabirom prsta u novinama ili knjizi, zamoli prijatelja da ti ih kaže, ili se osvrni oko sebe i zapiši ono što vidiš. Zatim piši. Bez promišljanja. Bez logičkog konstrukta. Dopusti da se riječi same pojave.

Nije važno kakvu ćeš priču dobiti, već u boljem povezivanju sa samim sobom.

Od toliko buka sa svih strana, s vremenom se dogodi da prestanemo sebe čuti.