Vjetar, klavir, svjetiljka, most, šuma, kamen, loptica
„Vjetar, taj divni vjetar koji je danima prolazio razbarušenim vlasima kose, prestao je onoga trenutka kada se pojavio zvuk klavira. Ne znam koliko je to bilo do klavira ali ne samo što je vjetar stao, nego sam i ja posustao u svojoj jurnjavi. Svjetiljka, koju sam tražio u podrumu, ponovo mi je izašla iz vida, i nekako sam izgubio interes tražiti je. Klavir je preuzeo glavnu riječ i odveo me do mosta, onog starog, kojim vlakovi više ne prolaze, a tračnice nestaju u zelenilu.
Ogledavao sam se, čekajući trenutak prepoznavanja nepoznatog. I ugledao sam ga. Maleni kamen šiljastog vrha. Uzeo sam ga u ruku i zafitiljio, što sam jače mogao, u zrak. Kamen se u zraku pretvori u lopticu. Fijuk prerasta u tišinu. Klavir utihne. Nestane most. Nestane loptica. Ostane samo svjetiljka u mraku.“
Nasumice odaberi nekoliko riječi – odaberi ih slučajnim odabirom prsta u novinama ili knjizi, zamoli prijatelja da ti ih kaže, ili se osvrni oko sebe i zapiši ono što vidiš. Zatim piši. Bez promišljanja. Bez logičkog konstrukta. Dopusti da se riječi same pojave.
Nije važno kakvu ćeš priču dobiti, već u boljem povezivanju sa samim sobom.
Od toliko buka sa svih strana, s vremenom se dogodi da prestanemo sebe čuti.