Uspješno, već treću godinu za redom, ne uspijevam napisati „Školoogiju“. Uzalud mi zapisane natuknice i različiti tekstovi, ali slova se sudaraju, rečenice ne surađuju, a smisao nikako da svrati. Nema glave ni repa.
Evo, čak i ovaj tekst pišem na jedvite jade. Kao da tri vreće krumpira nosim uz brdo.
No, zrno po zrno pogača, slovo po slovo istrošena kemijska.
Krećem.
Školoogija_01
Svaka čast učenicama , nastavnicima, roditeljima, koji mirno i veselo plove kroz obrazovni sustav. Ove riječi pisane su za one druge.
Ni kriv ni dužan, morao sam ići u školu. Kuhinjski stol gledao je točno u školu, zbog čega sam većinom jeo u boravku. Ne, u školi nisam klečao na kukuruzu ili dobivao packe šibom, ali mi je bilo muka odlaziti u nju.
Dok sam se meškoljio na neudobnoj stolici, zadubljen u misli, pitao sam se što sam skrivio da moram biti tamo.
U prvom razredu, učiteljica je bila nezadovoljna što pišem lijevom rukom. Srećom po mene, to su bili zadnji trzaji „normalizacije“ pisanja desnom rukom, te je učiteljica ubrzo odustala od nastojanja da me stavi u normalu.
Lako se čuditi prijašnjim zabludama, ali pitajmo se koje zablude sada prihvaćamo kao normalne. Ne samo u školstvu, već životu općenito.