Svatko o tome može imati viziju, ideju, misao, ali to sve ostaju puste tlapnje oko kojih se možemo natezati u nedogled, pokušavajući jedan drugoga uhvatiti na kovitlac pruge vlastitih misli, i osjećati uspjeh, jer smo, u vlastitoj nesigurnosti, uspjeli još jednu dušu prikloniti našem viđenju stvari.
Umjesto mlačenja prazne slame (koju dapače jako volim) pitam se: Što poduzimam sa svojim životom? U što ulažem svoje vrijeme? Čime hranim svoje misli? Što radim? Što promišljam? Kakve odnose imam sa sobom, bližnjima i svijetom? Jesam li zadovoljan? Što mogu bolje napraviti?
Život je misterija. Možda ćemo saznati nešto više o tome na kraju životnog puta. Možda ne. Kakva god bila zadnja spoznaja, možemo se barem složiti da ovu priliku koju imamo, iskoristimo najbolje što možemo.
I zato, neka stranice našeg života pokažu, hoćemo li biti junaci naše priče ili ćemo tu čast prepustiti nekome drugome.
Leave a Comment